Pesma

Posted on januar 30th, 2008 by orpheus.
Categories: Poezija.

Опет сам сањао исти сан,
И опет јутрос жалим за њим.

Има ли слађих снова,
од снова младости и детињства
и старе куће, препуне чађи
меког сомуна.

Волим да сањам нашу башту
тарабом ограђену, препуну цвећа
стари орах,  широких грана.
и стари дуд.

Волим да у сну трчим
између старих шимширова, стазом
црвена цигла, а нога гази опало лишће
што шушти.

Сан о детињству препун је песме,
славуја, шеве и штиглића,
из густог жбуња, и ниског грмља
иза куће.

Сањам тополе, брестову шуму
једну малу, кривудаву, кроз село реку,
и увек влажну траву крај ње,
Зелену, меку.

Сањам и своју стару баку
крај огњишта  џара ватру и причу прича
Вештице, виле и вампири.
Слепи мишеви.

Сањам пролеће кад стара кајсија цвета,
поток весело крај куће тече,
у хладу столетних врба, кривих грана,
Бистар, чист.

Сан једног  лета, и топлих ноћи,
кад месец сија, а ветар дахом лишће креће,
праћено клепетушом из даљине
Долази стадо.

Сањам и јесен, пуну кише
црквени конак опалих стреја,
и стари храст, сеоски запис
Крај цркве.

Сањам и зиму, хладну и снежну
пут ка школи,  дугачак црно-бели шал
око вратова двојице ђака,
Два друга.

Опет ћу ноћас сањати исти сан
и опет сутра жалити за њим

0 comments.

Moja reka

Posted on januar 23rd, 2008 by orpheus.
Categories: sadašnjost.

Odrastao sam u selu kroz koje je proticala reka. Kažem proticala jer sada gotovo da je nema. Što bi rekli neki “curka” tek da se kaže da je reka.
Reka, koja je nekad bila bistra i čista sada se oseća na kanalizaciju koju izbacuju iz septičkih jama, po njoj plivaju plastične flaše od raznoraznih oplemenjivača, izbeljivača, itd. a u boljem slučaju po vodu to su boce Selinona, Zimola, Glifosava i ostalih insekticida, herbicida i sličnih stvari.
Reka, u kojoj je nekad bilo klenova i od kilogram-dva.
*********Neću o ovoj  reci, previše emocija mi se aktivira kad krenem da pričam o ljudskoj ne brizi, nemoralu, ne svesti…Trudiću se da sačuvam tu reku u svojim sećanjima onakvu kakva je bila pre dvadesetpet-trideset godina.**********Dakle, reka sa čijih obala su se nadvijale vrbe spuštajući svoje grane gotovo do površine vode, reka iznad koje su leteli vilini konjici, reka koja je povremeno umela da procveta od igre insekata koji izlaze iz njene dubine.
Nije to cvetanje kakvo ima reka Tisa kad na njoj u junu-julu procveta tiski cvet, ali je lepo gledati kako iz vode izleću insekti i plešu nad površinom reke, a klenovi, ti divlji lovci na insekte, iskaču iznad vode i hrane se njima.
Na toj reci postojalo je nekoliko gazova, plićaka, preko kojih su ljudi iz sela prelazili na drugu obalu do svojih njiva. Podviješ nogavice pantalona iznad kolena, i pregaziš, ili u kolima koje su vukli konji, prevezeš se preko.
Postojao je i jedan stari, drveni most koji su izradili ljudi iz mog sela.
Sećam se tog mosta, možda pogrešim godinu, iz 1976-1977 godine. Kao dugačka  zmija pružao se nekih petnaestak metara preko reke na visini od par metara. Debeli drveni stubovi čvrsto su ga držali, a sam prelaz preko koga se hodalo napravljen je od neravnomerno rasporedjenih gredica, daščica. Sa jedne strane imao je rukohvat, za koga, pretpostavljam, nije bilo preporučivo držati se. Naravno, most je bio isključivo pešački i povezivao je pedesetak kuća sa druge obale reke sa selom, prodavnicama itd. Taj deo sela nosio je nadimak Hrvatska. Nikad mi nije bilo jasno zašto.
Sećam se i radova na izgradnji novog mosta, betonskog, sa gvozdenim ogradama par godina kasnije. Puno kamiona, buldožera, radnika…veliko slavlje na otvaranju mosta kad su radovi bili završeni.
Toliko dobro pamtim taj most koliko i prvu poplavu, godinu dana kasnije, koja ga je oborila.
Ne sećam se da je bilo ko od stručnjaka, arhitekta koji su izradili taj most ikada bio odgovoran što se srušio od prve veće vode. Godinama je stajao tako, prepolovljen u obliku slova M, preko njega su dovitljivi ljudi dogradili ponovo drveni i tako godinama išli preko. Sada je tu neki novi most…vode koja bi ga, možda, zaljuljala više nema.
Svaki moj odlazak u ribolov počinjao je od mosta. Nekako me je put tako vodio. Uzvodno od mosta bilo je puno mesta sa većim dubinama, virova u kojima su se kupali dečaci tokom leta. Najdublji je bio oko pet metara. Samo je par hrabrih smelo da zaroni u njegovu dubinu i sa dna izvuče kamen kao dokaz hrabrosti. U vreme kad se niko nije kupao tu sam najčešće na višnju, dudinju, šljivu ili ribicu lovio ribu. Tu, uzvodno nalazila se i jedna vrba koja je jednu svoju debelu granu pružala gotovo do polovine reke. Često bih se popeo na tu granu, i odozgo, mušicom pipkao po povšini vode varajući tako klenove. Negde 1980-81 u tom delu reke, najčešće u drugoj polovini avgusta počeli su da svraćaju cigani čergari. Podizali bi svoje šatore i tu boravili. Po selu bi se obično digla frka kako iz njiva počinje da nestaje kukuruz, krompir, paradajz…što naravno nikad nije dokazano, sve se svodilo na tračeve rekla-kazala. Jednom prilikom dok sam “varao” klenove galama i pljuskanje vode mi je skrenulo pažnju. Tridesetak metara dalje u vodu su ušle mlade ciganke, gole, i kupale se, prskale. Ja sam ih pritajeno gledao. Prvo iskustvo sa golim ženskim telom. Oduševljen to sam ispričao svojim drugarima, narednog dana sva trojica sedeli smo na grani i čekali. Naravno, došle su.
Kako su dolazili, tako su nakon dvadesetak dana nestajali, i sa njihovim odlaskom prestajale bi i priče o kradjama. Sa dolaskom jeseni obično bi se iznova aktuelizovala priča o “mečki” koju bi vidjali kasno uveče oni koji su se vraćali iz prodavnice, verovatno “pod gasom”.
Nizvodno od mosta sve do crkve svete Petke koja od kad ja pamtim nikad nije izgradjena, završena niti me je interesovala njena istorija jer je pripadala drugom selu, bilo je puno plićaka, brzaka i tek po koji vir u kome bi se kupali mladji dečaci iz sela.
Najpopularniji vir bio je onaj  koji smo zvali “prva krivina”. U tom delu reke takođe se lovio klen. Pravilo je bilo loviti ga na skakavca i to bacanjem pred drugu obalu u hladovinu. Bilo je puno parčića, ribolovački mereno, do lakta. Tako smo pokazivali koliki su.
U tom delu reke upecao sam najveću ribu. Klen, naravno, 2,1kg. Meren u prodavnici kod Muje, koji je kao dugogodišnji ribolovac, predsednik opštinske organizacije ribolovaca, uredno vodio evidenciju za nas iz sela. Najveća ulovljena riba donosila je i nagradu. Pecaljku. Jedino pravilo koje je važilo je to da je morala je da bude ulovljena u reci koja protiče kroz selo.
Tog dana brat i ja poneli smo kesu višanja, pa jednu u usta drugu na udicu. Sedeli smo na jednom starom panju koji je stajao sa tri strane u vodi, a njegovo korenje  išlo je  u dubinu reke.
Na dvadesetak metara iznad nas, baka (ne sećam se imena majka od Zareta, na žalost oboje su već umrli) zaustavila je krave da ih napoji i ujedno okupa. Moj brat je gledao kako to ona radi, a ja u moj i njegov plovak. U jednom trenutku njegov plovak jurnuo je u dubinu, ja vrisnuo:
 “imaš ga, vadi” -  on je udario kontru i štap je ostao kao ukopan. Kao da je zakačio granu. Brat je imao 9 godina ja 14. Uplašio se, vrisnuo…“bato, ja ne smem” - i počeo da plače. Uzeo sam njegov štap i uspeo da izvučem “ribetinu”. Trčali smo do prodavnice. On onako uplakan a opet sa osmehom, ja sav srećan uleteli smo u prodavnicu kod Muje i bacili ribu na sto. Još par minuta bacakala se, što je bio dovoljan dokaz da je ulovljena u našoj reci.
U vezi sa tom ribom, i dan danas kad krene priča o ribolovu brat i ja se “posvadjamo” ko je u stvari nju upecao. On ili ja, ja ili on…svako je imao svoje zasluge.
Otprilike u to vreme, naravno oko mosta, upoznao sam i Anitu devojku kojoj niko iz sela nije smeo da pridje, a meni je postala….i ostala prava drugarica. O njoj i načinu na koji smo se upoznali pisao sam početkom decembra. Sećate se, ono “Ne, hvala”.**********Vreme je prolazilo, ja sam rastao, reka se smanjivala…kad odem u selo, leti, prošetam do nje. Pored novog mosta još uvek stoje tragovi starog polomljenog.
Obale reke urasle su u šiblje, ševar…pored obala nabacano svakakvo djubre, povremeno neko prodje i baci šibicu pa to zapali i izgori. Ako se duže vreme ostane na jednom mestu, vrlo je verovatno da će neko naići traktorom vukući cisternu sa fekalijama iz septičke jame koju će jednostavno pustiti niz vodu.
Do virova uzvodno gotovo je nemoguće doći od šiblja, a o ni koji su dolazili do njih sportski su izlovili klena,  dinamitom, jer klen nije mogao ni uzvodno ni nizvodno zbog plićaka.
Gazevi više nisu aktuelni, svi prelaze preko mosta.
Brzaci nizvodno postoje ali se mogu preskočiti jednom nogom.
“Prva krivina”  je još uvek prva, ali više nije vir, već plićak koji je voda sama stvorila.
A klen…ima ga, samo se više ne praćaka na udici kad ga izvadiš.
Kao da jedva čeka da ga neko izvuče iz te vode.
   

20 comments.

Morski suveniri - ne volim letovanje

Posted on januar 21st, 2008 by orpheus.
Categories: PisKaranja.

Prošlog leta, na Crnomorskom primorju.
Nesebar. Žena, deca, Mile, Maja i ja. Ekipa.
Mileta je jedan od trojice pravih, jedinih pravih drugara.
Ja sam njemu kum. Izležavamo se na plaži…(mislim ko se izležava izležava se, ja jurim decu da nisu dugo u vodi, da ih ne bace talasi, da nisu na suncu itd.)
Izležavači zahtevaju, ja trčkaram, “daj sladoled”, “daj sokić”….”eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeej, ode dete predaleko”.
Jednog lepog sunčanog dana, jebote, kako lepo rečeno ko da je priča o sred zime a ne o letovanju i moru, taman polegosmo da se pržimo pored nas se udobno smestiše tri devojke.
Lepe, koja od koje.
Ne volim inače da gledam devojke u kupaćim kostimima, nema za mene  erotičnosti u tome. Volim ih, bre, kad su obučene, i tako to. Da tako zrače….a ne ovo “na izvol’te”. Zapazismo ih, Mile i ja, i naravno, “živeli kume” po pivce, Heineken, ladan ko zmiče, i kao pričamo nešto, fudbal, i tako to.
Kad, one počeše da se kikoću, onako medjusobno se domundjavajući.
Čujem ja, kaže jedna (prevešću sa ruskog)
“devojke, da ih uzmemo kao suvenire” .
Pričam ja to Miletu, i naravno, isti komentar upućujem ka njima, da čuju
“bilo bi dobro uzeti ih kao suvenire”.
I odjurismo u vodu. Prvo nas dvojica. Potom i njih tri.
E, sad bi priča dobila na težini ako bih rekao ja sam vrstan plivač, i plivam tu oko njih, glumeći ajkulu pokušavajući da se motam oko njihovih nogu. Ali ne. Neću da vas lažem. Ja ne umem da plivam…niti se je rodio taj koji će mene naučiti tom umeću.
Dakle, udjem u vodu u visinu pazuha (mojih, naravno) i povremeno se bućnem da o’ladim glavu. To je sve od mog plivanja. Ili nije. Ima još i ovo. Tutnem čepove za uši, prstima začepim nos i kao fol gnjurim. E to mi je sva uživancija kad je plivanje u pitanju.
No, da se vratim na temu. Dodju one, počnu odbojku u vodi…i “pobegne” im lopta do nas. Vratim, naravno. Pa vrati Mile, vratim ja, vrati on, vratim ja, vrati on i pljus, jedna rukom vodu po nama.
Znak da i žene treba da ulete …. i pokvare užitak.
Žene u vodu…mi napolje. Sušimo se tako na suncu…kad njih tri dolaze i iz friz torbe vade krastavce, ljušte i…nude i nama. Aj, kao nećemo, a sve gledamo naše dve drage, uvažene, mnogo poštovane supruge neće li da vide….malo kasnije nude nas parčićima lubenice. Lubenicu, iz principa, ne odbijam. Puj, malera, baš tad je morala da pogleda…i vidi. Naravno, štiti svoju teritoriju, ili svoje vlasništvo ili šta znam koga (k’o da ja ne bih umeo da se zaštitim sam) leže na peškir
“mužiću, hajde mi namaži ledja kremom”.
Bem ti sunce…i kreme…i zaštitne faktore…ko ih izmisli. I tako nekoliko dana. Devojke nas prosto jure…mi njih prosto gutamo očima…mislim, svaki sladoled potsećao nas je na neku od njih…a Boga mi, i one su se trudile da nam pojasne da i mi njih potsećamo na neko južno voće… Što su pojele banana za tih par dana, mislim da toliko Tarzan nije pojeo u celom svom životu.
Moj sin, mangup mali, sve je to usnimio. Jednog dana će majci.
“dobro, bre, mama, što ga ne pustiš…pa vidi kakve su, da sam stariji ja bih legao izmedju njih da me one mažu”
Eh, sin…tatino zlato…al džaba, ni njegova ugencija ne pomože, Mile i Maja čak su narednih dana išli na drugu plažu (da vide kako izgleda i Sunčev breg). Zbog navijanja za mene, sinčina je dobio loptu, naočare za ronjenje, peraja…ma sve što je potražio. I jednog dana, sa svojih 11 godina uleteo medju njih tri dok su igrale odbojku i priključio se igri. Ljubi ga otac. U tom silnom dokazivanju da je muškarac,uspeo je čak i da hvata one krabice i daje devojkama da se raduju…pa čak i da ugane nogu.
Nosio sam ga dva dana na ledjima….no, to i nije bitno, obzirom na to koliko je bio srećan zbog svog prvog “ljubavničkog” uspeha kako reče.
“Ćale, ti reče “devojke koje se smeju na pola puta do tvog kreveta su”, znači li to da sam mogao da (pazi ovo) kresnem sve  tri Ruskinje”.
Kud da mu rušim moral, jel da? Znači, znači…opasan si ti neki mangup. Prodje letovanje….ne uzesmo suvenire…ne postasmo suveniri…
Počele pripreme za novo letovanje.
Rekoh, dajem lovu, nema problema, imate još 100 eurića pride samo od mene…ali, ja ne idem. Neka umesto mene ide tašta. (tako najlakše kupuješ sopstvenu ženu i taštino poštovanje) I ići će njih četvoro. Samo razmišljam…ko će ovog pubertetliju sprečiti da zaskoči neku koja mu ponudi osmeh. Moraću da ga pripremim, da ga naučim da razume osmehe. Da nije svaki ženski osmeh korak ka krevetu.

Eto…zato ne volim letovanje, a suvenire sakupljam, gde god krenem trudim se da nešto novo nabavim

16 comments.

Ti i ja

Posted on januar 17th, 2008 by orpheus.
Categories: Poezija.

Uzmi me za ruku
i povedi
u svoj grad snova.
Okiti me
iskricama sreće.
Opi
mirisom ljubavi.

Pruži mi svoju ruku
vodiću te daleko,
daleko, čak iza duge,
tamo gde ljubav miriše lipom
da zaboravimo na druge
Daj mi tu nežnu ruku,
vodiću te kroz snove,
samo me stegni jako,
i ne puštaj me, ne
 
Isprepleteni prsti,
isprepletene misli,
spojene usne,
mutni pogledi,
ti i ja
 
Nas dvoje, dva mesečara
mutnih očiju
pogleda strasti što kriju
hodaćemo do duge,
da tamo iza nje,
jedno iz drugog
usnama, ljubav pijemo

Ovo igru dvoje dobrih drugova smeštam u poeziju jer mi najviše liči na pesmu.
Moja drugarica i ja, igrali smo se rečima, i od toga je nastalo ovo što delim sa vama.

6 comments.

Re - nije nota - RE-post

Posted on januar 15th, 2008 by orpheus.
Categories: sadašnjost.

Blago nama, malo-malo pa izbori, tako da nam postovi koje posvetimo izborima nikad ne gube na aktuelnosti. Eto, iz rukava vadim jedan prošlogodišnji, tek da ispunim današnju obavezu.
A, onako iskreno, i u trendu je. Čuješ režiser radi RIMEJK, pisac radi REPRINT, političar traži REPLIKU…pa evo vam REPOST, a vi vidite šta ćete sa njim.

Treba izdržati…ali stvarno.
Sreća moja pa jaDni servis ne pratim (al’ uzeće mi pare za pretplatu sudskim putem izgleda), još samo on bi mi falio u poplavi svih TV kanala pa da mi zabiberi ovih desetak dana koliko još ima do spasenija. 
Iskreno verujem da i vi mislite slično i da ćemo stvarno biti spašeni nakon 21.1. 
Ako nikako drugačije, ono od predizbornih marketniških akcija, nedorečenih obećanja i ostalih iluzija.

 Okrenem b92 smeši mi se gospodin koji kaže

“zato što život ne može da čeka”…

a ja se zamislim jer… život stvarno ne može da čeka. Prodjem pored ogledala i pogledam sede na glavi…život stvarno ne čeka. Odem tako u grad, šetam i gledam okolo. Plakat do plakata, plakat preko plakata…silne pare potrošene…
Gledam prolazi život…oni su bili na vlasti al ne zadržaše ga, ma ne usporiše ga, bar ne ovde kod mene…i odoše mi neke godine zalud, a život stvarno neće da čeka. Baš da vidim ko će da ga zadrži. I tako ja dodjem iz grada, kliknem na pink, kad ono izleti reklama

“od nas zavisi”
I ponovo  pustim sebi film. 
Kako bre to od vas zavisi. Valjda OD NAS zavisi. Ako mi ne radimo i ne damo vama glasove…šta ima od vas da zavisi. Nije mi jasno, al ajd. Nek zavisi, samo da zajebemo nekako ovaj život koji ne može da čeka. Neka mu napravimo neku privremenu stanicu dok stignu nove generacije koje će bolje umeti od nas…i, sigurno, od vas
I opet odem u šetnju.
Plakat do plakata, plakat preko plakata, izlozi zatvorenih prodavnica ulepljeni…silne pare potrošene…
Al’ izbori su. Neka su, nisu ni prvi ni poslednji, a za dve nedelje će i drugi krug. Što da radimo posao od jednom…
Gledam grad, gledam januar…ni januar nije kao što je nekad bio.
Amer tumači krivo je globalno zagrevanje, a kad mu kažu “ajd brate smanji malo zagrevanje i te gasove” on neće…otopiće se polovi, porašće mora, al njega boli kurac za to, jer izgleda više veruje bratu Rusu koji kaže “uslediće novo ledeno doba”…i tako šetajući dodjem kući, uključim Košavu, jedan poručuje

“vreme je da Srbiju povedu novi ljudi”.
I opet mi zada glavobolju. Stavim naočare na oči i buljim u TV. Jebi ga, tražim nove ljude. Al ne vidim. 
Ček, uzmem iz filatelije lupu, ona baš sitne stvari uveliča….stavim je ispred cvikera…mućak, ne vidim ni jednog novog. Ćale mi je lovac, dohvatim i njegov lovački dvogled, da uveličam još malo…Ne pomaže. Idem i kupim televizor sa najvećim ekranom. Možda se napravi mesta za nekog novog…Ali…isti likovi brate od kad znam za izbore. U svakoj stranki. I pitam se onda, ko su ti novi ljudi koji će da povedu Srbiju
Novi bi trebalo da budu novi, koji nikad nisu vodili politiku…al u Srbiji izgleda nema takvih. Ili možda ima, i misle svojom glavom.

Naravno, da bi izlečio glavobolju drmnem onako s nogu dve kleke, domaće mučenice, i u šetnju gradom.
Plakat do plakata, plakat preko plakata…silne pare potrošene.
Nadišem se malo ovog čistog vazduha jer “srećom” ni jedna fabrika ne radi pa nema dima, smoga,(s tvoga možda i ima ako se nisi prao) sumpora, i čadji, sve je u normalnim količinama (bar tako javljaju na vestima) dodjem kući, otvorim novine a sa cele strane me spiči u čelo reklama

“vredi se boriti”
I ja ponovo dobijem glavobolju. Od razmišljanja, naravno. Vredi se boriti, al protiv koga? Nikako da vidim tog neprijatelja…koliko znam, poslednji put rekoše javno na tv da smo ga pobedili. Dakle, nema više protiv koga. Možda se vredi boriti jedino protiv sebe i sebi sličnih. Ja kad bih pobedio sebe, bilo bi mi ko da je Partizan roknuo zvezdu na sred marakane sa 3-0, al to nije bilo…niti će da bude.(u medjuvremenu se desilo i to čudo Partizan roknu zvezdu sa 4-2 i to na marakani, i mogao je da da još pet komada, barem) Dakle…ni protiv sebe ne vredi. Ako Partizan dobije zvezdu, možda i promenim mišljenje. (ova rečenica izgubila je smisao, al nisam hteo da je brišem)
I odem u šetnju gradom.
Plakat do plakata, plakat preko plakata…silne pare potrošene.
Gledam narod, svi negde žure…svi nešto jure. Pitam jednog…jurim dečiji dodatak, ne radim pa mi je to preko potrebno. Pitam drugog…ne radim, jurim tržište rada mi uplatilo…trećeg..penzija stigla, čudi me, niko ne pomenu platu, ali to je verovatno zato što oni koji primaju platu rade u vreme dok šetam..i tako klaj-klaj vratim se kući, a sa avale čujem

“Srbijo, glavu gore”
Jeste, glavu gore…al kad god digneš glavu ili digneš glas Srbijo, dobiješ po nosu. Ono jeste da na kraju pobediš…al boli.
Boli i nos i dupe. Jer kad te opale po nosu ti moraš da se sagneš…i izložiš dupe pogledima gospode iz EU, MMF, SSČ (sedam svetskih čuda), MZ, i ostalih skraćenica koje jedva čekaju da te zaskoče jeftinim kreditima sa grejs periodom, i svakojakim zajebancijama, koje naravno trebaš da vratiš…nekad.
U medjuvremenu dodje žena “daj pare“…sagnem glavu i dam…guram ruku u džep koji je pocepan, pa prešiven da bi mu napravio duplo dno da sakrijem nešto…jer ova moja, kad hoće pare, opasnija brate od MMF…krio ne krio, nadje ih.
Zato, glavu dole i polako u šetnju gradom. Možda me nešto pogodi u nju, pa počne da zvoni za uzbunu…i možda Srbija digne glavu…al ne protiv sveta, nego protiv sebe i nas u njoj. I slušam sa govornice neko viče “Srbija ima snage”...iz druge ulice prolazi vozilo sa zastavom i velikim zvučnikom sa koga se čuje “Živela Srbija”…u susret mi ide dečkić, nema 2O godina, svako veče ga vidjam na vestima…ali ni on nije novi čovek. Gledam dalje, iznad kineskog tržnog centra stoji velika reklama narandžasto bojena na njoj napisano
“Imaš glas(OVNE) mogućnosti… KO je, bre, taj da me zove ovnom…s kojim pravom…e, ovaj OVAN neće da da glas…sitan je i ne čuje mu se glas u stadu, neugledan je i nema zvono oko vrata, nema jer su zvona odavno podeljena, a za manja zvonca i dalje vlada grabež, grabež pa glasniji ovnovi prikupiše gomilu zvonca koja različito zvone…i u različite boje obojena, ima plavih, crvenih, žutih, narandžastih…kako se na koju stranu se okreneš tako novo zvonce prikačiš …i onda…nama tamo neko “imaš glas(OVNE) mogućnosti. Imam…al ne dam. 
Moj glas ima da peva svoju pesmu …”tri livade, tri livade, nigde lada nema…” samo se u ovoj pesmi ne pominje jedna šljiva, već kruška. 

I onda, oko mene počne da se okreće i vrti u krug, glava puca, poturaju mi letak siguran glas, guraju olovku u ruku, pruža kalendarčić, zastavicu, vuče levo, vuče desno, vuče u centar, “bez Kralja ne valja”. 
Ivice izadji već jednom na taj centaršut, goooolll u 87. minutu, Amelija - golman dade nam gol,  ne valja ni sa Kraljem…i da mogu da se uspavam i probudim se 22.1 i odem na slavlje. Brat mi slavi rođendan. I briga me za izbore….niti će doći novi, niti ćemo prevariti život da sačeka, niti ću da dignem glavu kad žena traži pare a ja iznova param džep da iz tajne pregrade izvučem deci za užinu, niti se vredi boriti jer od mene ne zavisi…a mogli su lepo one silne pare što potrošiše da daju gladnima, bolesnima, bolnicama….tamo više trebaju nego izlozima prodavnica u koje niko ne gleda.
A sve ovo samo da prestane ova glavobolja…i da Kralj jednom pošteno krene na centar šut.
************

Godinu dana kasnije, zima, leta gospodnjeg 2008. mada je i ta brojka relativna jer neki naš iz Bora priča da je u stvari 5 iljada i neka godina, ponovo ista priča, ista lica samo druge parole.

O magli neću da pričam, al svakog jutra kad se probudim i krenem na posao po ulicama magla, a umio sam se, majke mi. Zimski dan je kratak, magla se taman podigne, ono dodje noć i ponovo padne.  Što li je  magla ovih dana, i gde se dedoše guske. Nije valjda da još uvek spašavaju Rim, pored toliko toga što je za spašavanje.

Nećemo, naravno, da jurimo guske, iako je magla, ali nam ne preostaje ništa drugo moramo da nastavimo SVIM SRCEM, jer država, to nisu zidine, nego ljudi. ŽIVOT JE ZAKON, a mi samo jedan život imamo, kakav je DELA GOVORE. Zbog svih bivših, i sadašnjih dela, a ZA JAKU I STABILNU SRBIJU u budućnosti, potrebno je da još puno vode protekne rekama da bi mi koji znamo da PORODICA JE SNAGA SRBIJE, polako IZ NARODA, ZA NAROD krenemo, laganim korakom na svetog Jovana, i pomognemo da bude bolje.Zato, pošto već IMAŠ GLAS(OVNE) MOGUĆNOSTI, zaokruži po svojoj savesti…..na njihovu ne možeš da utičeš.

2 comments.

Đaci i učenici

Posted on januar 14th, 2008 by orpheus.
Categories: sadašnjost.

U vreme kad smo bili Titovi Pioniri znalo se djak je da sluša, učitelj, nastavnik, profesor da predaje gradivo, i boga mi podvikne, kad treba. Mi to poštovali.
Retki su bili oni koji nisu umeli da pozdrave svog uču, nastavnika, profu, ali se i znalo da su to oni budući “problemi” koji su kasnije prerasli u…aj’ neću o njima.

To u vreme jednopartijskog sistema, jednopartijske diktature, tiranije itd.

Dolaskom demokratije u zemlju promenila su se i shvatanja prava, obaveza, poštovanja, morala.
Svega.
Samom promenom svih tih shvatanja počelo je i srozavanje sistema vrednosti, kao logičnom posledicom, pretpostavljam, složićete se.
Šta se dešava?
Malo malo pa se čuje da neko traži svoja prava, ne pitajući se da li je odradio svoje obaveze, bitno je da zna da ima prava na to i to.
Malo malo pa se na TV ili u novinama objavi kako je neki učitelj, nastavnik, profesor “seksualno uznemiravao” učenice, pa čak i učenike.
Tako stigosmo do onoga što sam, u stvari, hteo da kažem.
Skoro na vestima objaviše da su neka deca protiv profesora fizičkog podnela prijavu zbog “seksualnog uznemiravanja”.
Kažu, “dodirivao ih nepristojno”.
O, bože, a šta treba da uradi profesor kad sadašnja omladina, kilavci, ne mogu da preskoče kozlić. Naravno, pomoći će im tako što će ih pridržati, da, kukavni kilavci, ne slome vratove i da profesor posle bude kriv jer nije preduzeo mere bezbednosti.
Odmah sam se zapitao kakvo je to “pristojno dodirivanje”.

Sad on njih “sexualno uznemirava nepristojnim dodirima”, a njih mrzi da ponesu patike, šotrseve, majice, verujem da profesori čak dozvoljavaju i trenerice za časove fizičkog (vaspitanja).
Što li se zove još i vaspitanje kad smo fizički, potpisujem i počinjem prvo od sebe, nevaspitan, nije mi jasno. Da smo vaspitani, ne bi nam amerikanci prodavali muda za bubrege rešavajući problem naše fizičke nevaspitanosti samo njima znanim “uspešnim” dijetama, a po statistikama oni spadaju medju najgojaznije na svetu. Namerno ne rekoh nevaspitane.
Eh, prava, prava….ih, obaveze.

Prekjuče na vestima objaviše da je grupa učenika sa roditeljima podnela prijavu protiv profesora zbog “seksualnih insinuacija” i sličnih stvari. Kad sam pročitao ime profesora, stresao sam se od besa. 
Jedina rečenica koju sam izgovorio tada glasila je “nije moguće”
Juče, na vestima direktor škole i profesor demantovaše to, uz napomenu da je prijavu podnela grupa učenika koja ima jedinice iz Hemije.
I onda mi je sve bilo jasno. Vratio sam se u  2. razred srednjeg usmerenog obrazovanja, jedini kad mi je taj profesor predavao Hemiju. Prva ocena koju sam kod njega dobio, nenaviknut na njegov sistem rada, bila je jedinica. Kec, ko vrata. Naravno, prilagodio sam se, brzo, krenuo sa peticama i imao peticu na kraju. Znam njegov način rada, kriterijum ocenjivanja i ne čudi me što u tom odeljenju ima dosta jedinica iz hemije. Čovek traži da se zna, i pri tom ne priznaje veze i vezice.
To je profesor koji je u moju školu putovao svojim kolima dvadesetak kilometara, i koji je UVEK kad bi sustigao nas djake pešake stao i povezao nas do škole. Taj profesor ima kriterijum da  pre početka časa, ako osetiš da nisi spreman, možeš da kažeš “profesore, ja nisam spreman za današnji čas, učio sam to i to”, i ne odgovaraš, i ne dobiješ slabu  ocenu.
Protiv takvog profesora neki dadoše sebi za pravo da napišu prijavu iz razloga što ne kapiraju an, en, in, il i slične nastavke.
Uzgred, setim se, nekad je i nama lepo objašnjavao, na primeru razliku izmedju Danijela i Danijele, za one koji nisu mogli da razumeju.
Razlika u nastavku nastaje tako što “Danijel ima brkove, a Danijela grudi”. Samo što to mozak sadašnjih klinaca, koji znaju svoja prava, ne može da shvati, a ja se pitam, moguće da je  zbog starosti profesor pogrešio, možda ne ume da prati trendove u nastavi, možda je trebao da umesto grudi kaže sise, pa bi tada svima bilo jasno…jbga, i Danijel ima grudi. Ono, ako sitničarimo, ima i sise, al nisu ko Danijeline.

Naravno, da bi mi laknulo duši jutros sam prošetao do škole, iako su djaci na raspustu profesor je bio u zbornici, sa još par kolega i direktorom škole.
- dobar dan, profesore.
- o, dobar dan, kako je moj učenik?
- eto, vaš učenik je, profesore, čuo na vestima i svratio da vam kaže da imate njegovu podršku. Znam da ste u pravu, i drago mi je što sam bio vaš učenik.

Demokratija:
Dajte mi prava,  obaveze svi imaju.

8 comments.

Madjijanje

Posted on januar 10th, 2008 by orpheus.
Categories: PisKaranja.

Rekoh danas, kroz komentar Alei da ću napisati nešto o madjijama.
Pa evo priče umesto dokaza da sam pored svega što sam radio bio i vrač, madjijaš ili kako već.
Miroslav-Miki-Mića

Miroslav je naravno iz kraja gde ima najviše Vlaha (valjda se ovako piše u padežu)
Vlaška mađija je posebno poznata, pa je tako i on bio opsednut mađijama, crvenim končićima i sličnim stvarima.
Ova priča imala je srećan završetak. Srećan po Miroslava…smešan za nas.

Maj 89.
Dodje on sa redovnog odsustva sav unezveren.
Našao je smotuljak u dvorištu, pa našao zaključan katanac pod prozorom, pa mu neko ispod auta stavio pileću nogu…i krene sa pričom kako mu to majka jedne devojke postavlja madjije  da se ne oženi tom devojkom, iako se i on njoj i ona njemu dopada. Od svega toga Miiroslav počne da bunca u snu…i ja odlučim da ga lečim, naravno, izaberem i asistenta u Matjažu, Slovencu.

Miroslav je imao krevet  izmedju mog i Matjaževog.
 Jedne večeri počne on da bunca ja od kreveta do kreveta pozovem drugove i onda  je pored njegovog kreveta usledila je molba:

- Miroslave, Miki, Mićo…ovi ovde mi prete, molim te da pomogneš. Uzmi pušku i čuvaj stražu.
Miroslav ustade i krene u hodnik po pušku.
Da se ne bi uplašili, puške su u čuvenoj JNA stajale u hodniku naravno prazne, niko nije ni mislio da će biti rata.
Dežurni u hodniku sledjen kad ga je video. Miroslav uzima pušku, o desno rame i pravac pored mog kreveta.
Ovamo se kikoćemo…valjamo od smeha….kad sledi nova komanda.
- Miki, otišli su, ostavi pušku i vrati se u krevet.
I Miroslav se vrati, na opšte iznenadjenje svih ostalih.
Sutradan Miroslav nije verovao da to on radi, već su mu komentari bili da je to pod uticajem mađija.
Lečenje sam počeo tako što sam jednog dana kad je otišao na teren stavio žuti konac ispod njegovog jastuka. Naravno kad ga je video uplašio se, a onda sam mu ja ispričao priču kako sam bio kod vračarice kako je kad me videla odbila “da mi gleda” jer mogu i sam da vidim mađije… i u vezi žutog konca složim mu priču da je on to od negde sam dovukao, da je to znak da ima neka plavuša u koju je zaljubljen…na šta je pustio takav osmeh da sam znao da je razoružan.
Priča se ponavljala iz dana u dan, uvek pre nego da legne ja sam proveravo njegov krevet ii nalazio “mađije” koje sam mu postavljao….analizirao ih navodeći ga da mi danas kaže nešto o plavuši da bi mu ja to kroz par dana ponovio…on uvek bio iznenadjen kako ja to znam itd itd. Priča je išla dotle da smo ja i Matjaž (ko bi drugi) otišli u grad, i u prodavnici, mislim da je to bila ona čuvena Lisca…kupili ženske gaćice, spakovali ih u koverat i naravno, dali našem drugaru koji je radio u vojnoj ekspediciji. Miroslav  je dobio poštu, otisak poštanskog žiga nije bio dovoljno jasan, taman koliko da se poništi markica. Uz gaćice išlo je i pisamce kako je ona razočarana što on nema hrabrosti da joj pridje, itd itd… koristeći sve ono što je on pričao.
Par dana kasnije uspeli smo da i od plavuše koja je radila u kantini u kasarni izdejstvujemo pramen kose koji smo mu poslali u drugom pismu.
Njegova mesečarenja međutim ponavljala su se iz dalje, mada sve ređe.
Obavezu da takvo ponašanje prijavimo smo uredno ispoštovali, Milan iz BGD je vodio Miroslava na VMA na psiho test i kroz mesec ili malo više stiglo je mišljenje psihologa da Miroslav treba da bude otpušten iz vojske kao trajno nesposoban za služenje vojnog roka.

Jednog jutra obukao je civilku, pozdravio zastavu i otišao kući, neću da preteram ako kažem da je sijao od sreće.
A ako vam kažem da je sutradan pozvao poručnika Ratka telefonom i rekao mu da drugarima prenese pozdrave i da je isprosio devojku, ne znam da li ćete mi verovati. Nismo ni mi, jer smo znali da poručnik voli da se zeza na isti način kao što to radimo i mi, ali….. kad je jednog dana došao vojnik sa prijavnice tražeći mene i Matjaža za posetu, a mi videli BMW sa austrijskim tablicama, sledili smo se.
Iz BMWa izašao je Miroslav a za njim i njegova Vesna.
Predstavio nam je ako se dobro sećam rečima
“Orpheuse, Matjaž, ovo je moja MUROJKA…moja noćna mora”
najpre sa smehom… a onda
“jebem li vam mamicu…hvala vam što ste mi radili sve ono, da nije bilo vas ja nikad ne bi skupio hrabrost da je pitam da se uda za mene”.

Dakle, zainteresovane dame, u krevet pored mene da vam uradim madjije.

16 comments.

Pesma

Posted on januar 9th, 2008 by orpheus.
Categories: Poezija.

TRAŽIM OPROŠTAJ 
Tražim oproštaj danas
jer hoću nešto da   priznam,
ne znam, možda će  boleti,
boleće tebe, ili mene,
a ipak, priznaću  samo jedno,
neću te voleti večno. 
Tražim oproštaj danas,
oprosti, ne mogu večno,
voleću  malo manje,
ne znam, možda će boleti,
al’ ipak, priznaću  jedno,
deo  večnosti voleću tebe,
onaj mali deo u kome budem živeo 
Tražim oproštaj danas,
i pesmom ostavljam trag
ne znam, možda će boleti
pa zato,želim   jedno
nek  pesma postane večnost,
ako već  ljubav nije.  

25 comments.

1988.

Posted on januar 3rd, 2008 by orpheus.
Categories: sadašnjost.

Juče sam u mislima odlutao daleko unazad, eto, punih 20 godina. Na dan kad sam učinio  nešto na šta sam ponosan. 
I da se odmah razumemo, ponosan sam ja i na svoje greške, nikad ih se nisam stideo, ali sam ih priznavao.

Dakle, te godine živeo sam u selu i sa drugovima dogovarao doček Nove godine.
Bilo je komentara da li ćemo u seoski dom, da li ćemo živu svirku naših drugara ili ćemo kasete i ploče…šta će se jesti, ko sve dolazi.
Uglavnom, jedan deo organizacije dolazio je i meni na deo.

Moja porodica imala je malu  prodavnicu, a ja zbog malo većeg obima posla tog dana pomagao služeći mušterije.
U prodavnicu je došao majstor Sava. Penzioner. Stolar, od njega je moj otac učio zanat
Majstor Sava je jedan čikica sa sedim brčićima i sedom glavom, imao je šezdesetak godina.
- Maradona, pomažeš, a?
Zvao me je Maradona jer sam mnogo voleo da igram  fudbal, a on bio jedan od najvatrenijih navijača našeg lokalnog kluba.
- Radim, čika Savo, treba da se zaradi neka parica za doček . Izvoli, šta treba?
Nabrojao mi je “iće i piće” u prilično velikim količinama.  Prosto sam bio začudjen zašto toliko kupuje pošto sam znao da on živi sam . Nije imao naslednike, žena mu je umrla pre par godina, a on sve što je imao rasprodao, da bi mogao mirno da umre. 
- Evo, izvoli čika Savo. A što ovoliko, očekuješ li goste večeras? brinuo sam ja tudje brige.
- Ma ko će meni, sinko, da dođe, pa i sam znaš da nemam ni kučeta ni mačeta. A eto, volim da svega imam. Ko zna, možda deda Mraz reši da svrati do mene i povede neko društvo, da pojedemo ono prasence i popijemo ovo piće. Nego, upiši mi ovo, molim te, do penzije, valjda mi Dobrosav poštar donese odmah posle nove godine.  
Kiselo se nasmejao, a ja mu brzo spakovao to što je kupio i upisao u svesku za veresiju. 
Jeste, uzimao je na veresiju, ali je bio najredoniji platiša od svih dužnika. Odmah po prijemu penzije plaćao je račun a za njega šta ostane, i tako do naredne penzije.
Pogledom sam ga otpratio preko ulice gde je zašao u svoj sokačić.
Bilo mi ga je žao. Toliko, da je u duši počelo da me izjeda. Što je više ljudi dolazilo sve je bila opuštenija priča, sve više bilo je smeha…samo sam ja ćutao misleći na starog majstora i njegovu samotinju.
Oko 20.00 kod mene su svratili Magare i Paja, a onda svi zajedno otišli u seoski dom na žurku. Nas dvadesetak, naravno, bilo je i devojaka. Vriska, cika.
Oko 21.30, jednostavno sam ustao, obukao jaknu i pošao napolje. Za mnom su krenuli, naravno, Magare i Paja.
- ti reče nemaš petarde,a, a sad ćeš bez nas da bacaš? - vikali su u glas, verovatno izgubivši osećaj za jačinu glasa od silne buke u sali.
- pa nemam, ne mogu više da sedim, dosadno mi je. Idem kući.
- ih kući…pa vidi Bilju veterinarku, uzvrtela se oko tebe, a ti je ne fermaš ni 2%
- pusti Bilju, idem kući. Ne ide mi danas.
- Ti nećeš kući, znam te
- reče mi Magare - imaš ti nešto drugo u planu, kod koje devojke ćeš?
- imam, ali da nikome ne kažete.Nije devojka u pitanju, idem kod majstor Save. Žao mi čoveka, ne mogu da dozvolim da bude noćas sam kući.
- ih ti i tvoj obožavalac, “Maradono”….idi kad nećeš sa nama.

I odoh. 
Sneg je škripao pod nogama, mraz štipao obraze, dok se na crno-belom šalu koji mi je bio uvijen oko usta hvalalo inje. Iz svake kuće čula se je muzika i veselje, povremeno bi odjeknula koja petarda, i zalajao neki seoski džukac u daljini.
kuc…kuc…kuc.
Otvoriše se vrata, i iz njih izviri seda glava

- MARADONOOOOO….OTKUD TI OVDE????
- Čika Savo, ja dodjoh, da pojedemo to prasence i popijemo piće.
- Maradono, Maradono…a žurka, a devojčice…a disko?
- Ima vremena za devojčice, čika Savo. Večeras slavim sa tobom.
Udjosmo u kuću. Sa TV-a je išla muzika, narodnjaci, prvi program.
- Sedi, sad će Čkalja i Mija, da se smejemo zajedno.

Sedeli smo, pili bambus, pričali o fudbalu, naravno, povremeno o devojkama, on mi pričao kako je to bilo u njegovo vreme, do ponoći.
Palo je čestitanje, uz najiskrenije želje, kako to obično biva.

I baš kad smo nazdravljali novoj godini, podižući ko zna koju po redu čašu bambusa, pred kućom su počele da gruvaju petarde. 
Tačno sam znao šta se desilo. Ona dvojica, Magare i Paja, nisu mogli da drže jezik za zubima. 
Celo društvo sa žurke skakalo je po dvorištu i pevalo navijačku pesmu

“majstora Sava leeeee, majstor Sava lee, majstor Sava leale”.

Nisu ni sačekali da čovek čestito otvori vrata, nagrnuli su “k’o gladni” unutra.
Majstor Sava ih je gledao suznih očiju, propuštao pored sebe unutra, i kad su svi ušli rekao:

- udjite, deco, udjite. Dobro mi došli.

U kući kod majstora svi zajedno ostali smo blizu dva sata. A onda krenuli nazad u seoski dom.
Sve nas je redom zagrlio i poljubio, a kad smo se rastajali na kapiji rekao mi je:
- Maradono, hvala ti, ulepšao si mi ovaj dan i moju samotinju.
- Čika Savo, nisam ja kriv za ovo. To su Magare i Paja uradili.
- Heh, njih dvojica….ko da ja ne znam. Da ti nisi došao, ne bi ni oni za tobom. Sve jedno, hvala i njima.

Davno je bila 1988. godina, davno sam otišao iz sela, majsto Savu vidjao tek po nekad u prodavnici, ili bih na utakmici čuo njegov glas: “Maradonoooooo!!!”
Pozdravio bih ga, mašući mu rukom, a on meni uzvraćao dugim aplaudiranjem, kad god bih postigao gol.

16 comments.