Nova godina

Posted on decembar 13th, 2007 by orpheus.
Categories: Poezija.

Eh, dobra stara vremena, kad ih se samo setim. Prošetam gradom, od prodavaca čestitki kupim čestitke, dodjem kući onako promrzlih obraza sednem, sipam grejanu rakiju ili kuvano vino sednem za sto i krenem da razvrstavam čestitke.

“Ova ide Mirku sa porodicom, ova ide Jeleni i njenoj deci, ova ide deda Jovi, ova deda Iliji…braći Zoranu i Goranu…Bilo je i onih sa karikaturama koje sam slao dobrim prijateljima, sećam se par slika. Na jednoj čovek na radnom mestu, iznad njega plavuša sa ogromnim grudima, on kao telefonira kući rečima “draga neću doći na vreme kući imam posla preko glave”. Ili ribolovac, njega sam najčešće slao Ivanu mom drugaru koji još uvek nije upecao ribu svog života. Ribolovac u vodi, oko mamca nacrtane ribe, a on izgovara tekst “na dobrog ribara ribe same idu”.

Kad odredim koja čestitka ide kome uzimam pero  i smišljam vrckave tekstove sa još lepšim željama za Novu godinu.

Sutra, posle podne odem u poštu, na šalteru gužva, čeka se red  za markice, ali ne smeta, svi nekako veseli, užurbani, zadovoljni. Dobijem markice, lepim ih pažljivo i pisma ubacujem u poštanski kovčežić na zgradi pošte.
Narednih dana redovno proveravam svoj kućni poštanski sandučić gde pored obaveznih računa nalazim čestitke dobijene od onih kojima sam poslao.

Eh….divna vremena.

Sinoć, šetam gradom, na platou gde je nekad vrvelo od čestitki i prodavaca tek jedna tezgica i stidljivi momčić uvijen u crno-beli šal, nudi čestitke i ukrase za jelku.  Oko njega par sumnjivih likova sa rukama u džepovima, podignutim kragnama i kapama nabijenih do očiju “petarde…petarde”…

Hvala na petardama, ne volim pucnjavu, nikakvu, pa ni tu u novogodišnjoj noći. Ali, tradicija srpskog naroda je da se puca na veselju, pa na kraju krajeva, bolje je da se puca i petardama nego iz pištolja i pušaka.

Stojim pred tezgicom i razmišljam. Poslaću kumu, bratančićima, sestrićima, Mirkovoj deci, Janku, Branku, Marku… biram
- momak, naplati mi dvadeset komada, UNICEFovih, valjda pare stvarno odu u fond za decu po svetu
- 800 dinara, izvolite.
- hvala - i odlazim.

Iz stare škrinje u kojoj čuvam štoještarije koje sam nalazio svuda, vadim mastionicu i pero. Pravo starinsko pero za pisanje, i bočicu plavog Pelikan mastila. Sipam mastilo u mastionicu, i počinjem sa pisanjem adresa i tekstova na čestitkama.
Nisu više vrckavo veseli kakvi su nekad bili, sada su se sveli na jednu rečenicu….”sve najlepše u novoj godini želi vam porodica J…” i bi mi žao što nema nekog lepšeg teksta. Obećah sebi, za narednu godinu…biće veselo.
Žena se ljuti, prosuo sam malo mastila na stolnjak koji je pre par dana stavila. Sklapam drvenu kutijicu sa mastinicom i vraćam je u škrinju, do naredne sezone čestitanja.
Pauza za doručak danas. Odlazim do pošte, kupujem markice, lepim i predajem radnici na šalteru. Ispred mene tek dvoje ljudi, doneli poštu za preduzeća u kojima rade. Dolazim na red, ljubazna šalterska radnica, što je prilično redak slučaj,  dočekuje me sa osmehom:

- o, dvadeset komada. Bravo. Odavno nisam videla da je neko doneo ovoliko. Sada svi čestitaju telefonom, internetom, zaboravili su ljudi draž čitanja čestitke koju poštar donese.

Ritualno već, odlazim do kovčežića na  zgradi pošte. Nov, savremen, žute boje, pokušavam da ubacim čestitke koje prosto uleću u njega. Prazan je. Nekad sam čestitke ubacivao sa mukom, kovčežići su bili puni, pražnjeni po nekoliko puta na dan…danas više niko nikome ne piše.
Ili samo retki, koji još uvek veruju u lepotu čestitke, u lepotu ljubavnog pisma, u lepotu iščekivanja odgovora na pismo koje je poslato.

A vi?
Verujete li….ili ste se prepustili da vas nosi bujica savremenog načina života.

22 comments.